Ostani
Miris njegovog parfema mi je skretao misli s onoga što govori. Kad smo se zadnji put vidjeli, nisam znala da je zadnji. Nisam znala da je zadnji u tom trenutku, da sam znala zagrlila bih te čvršće. Rekla sam ‘vidimo se’ zadnji put tako olako, a svaki idući kad sam te vidjela između nas je bio ogroman zid, ali ponašali smo se normalno. A ostadosmo željni jedno drugog.
Jebote, ostala sam te željna a samo to u životu nisam htjela. Znam da si i ti mene ostao željan. Privlačio si moju pažnju kako si mogao a nisi ni bio svjestan da si je imao i kad nisi tu. Toga i nećeš biti svjestan, dok sam živa to ću kriti u sebi. Možda si podsvjesno znao, ali iz mojih usta to nećeš čuti.
Nisam mogla zamisliti da ću se kipova Ismeta i Meše sjećati po tebi. Godinama prolazim pored tih kipova, godinama su mi urezani u sjećanje kao obični kipovi velikih tuzlanskih umjetnika. Jebote, kako si mi mogao godine sjećanja izbrisati s jednim poljupcem. Sve čega se mogu sjetiti su slatki dodiri i osmijesi koje smo dijelili kraj kipova. Šta misliš koliko su oni takvih priča vidjeli? Da li bi naša priča dirnula Mešinu spisateljsku stranu? U meni je probudila pisca nakon dugo vremena, na toj boli ti se mogu zahvaliti. Hvala što si me podsjetio ko sam i zašto sam se zaljubila u tebe.
O ljubavi nismo znali mnogo, o ljubavi jedno prema drugog smo znali još manje.
“Ne volim. I ne želim da budem voljen.”
“Zašto? Zašto ne želiš da budeš voljen?” Pitala sam te to tako naivno, dječiji, zaljubljeno. A već sam tada znala da me voliš, već si tada znao da si voljen.
“Ništa dobro mi to u životu nije donijelo.”
“Ili samo nisi bio voljen kako treba.”
“Možda.”
Znamo i ti i ja srećo moja da se određen podsmijeh krio iza toga možda. Smatrao si me naivnom što sam ja mislila da bih te mogla bolje voljeti od onog kako si do tog trenutka bio voljen. Možda i jesam bila. Ali ne žalim. Da mogu vratiti vrijeme voljela bih te opet, jer da sam ja odustala od tebe nikada ne bih znala da li bi neko drugi odustao od mene.
Trebalo mi je to. Trebalo mi je da se borim za tebe, iako su svi mislili da ta borba će uništiti mene a tebe neće spasiti. Žalim što sam dopustila drugima da mi stvaraju sliku o tebi koju si samo ti mogao popraviti ili slomiti. Žao mi je što sam krivila druge za onaj jedan trenutak u kojem sam odustala. Nisu bili oni krivi. Kriva sam bila ja. Znala sam da ćeš se vratiti, znala sam da te trebam čekati još malo. Srećo moja, trebam li te još uvijek čekati?
Da si tu rekao bi mi da sam davno trebala odustati, da nema smisla. Nikada ti neću oprostiti što nisi vjerovao u sebe. Sa druge strane i nije moje da ti opraštam, ako kad budeš mogao oprostiti sebi uradi to. Tek tad ću ja moći oprostiti tebi.
I još jednu kutiju cigara sam ispušila čekajući te na peronu sreće. Ti nisi stigao i svaki voz je otišao bez nas. Dobro mi je majka govorila:“Pazi koliko čekaš, najviše se cigara ispuši čekajući.” Ali meni je za sreću trebalo malo, naši trenuci vrijedni čekanja i cigare vrijedne gorenja. Ne žalim ni za jednim propuštenim vozom, ne žalim ni za jednom ispušenom cigaretom ili popijenom kafom.
Kao što sam i obećala ne žalim ni za čim što je imalo veze s tobom i sa mnom. Nemoj ni ti. Peron sreće će nas dočekati, samo da nas dočeka zajedno. Jer na taj voz se ne želim ukrcati bez tebe, zaslužujemo ga oboje, srećo moja.
s.
